DOSADAŠNJI ODNOS PREMA POLJOPRIVREDI BIO JE MAĆEHINSKI

Prošlo je već skoro 30 godina od osamostaljenja RH. Prošli smo rat, oslobođenje okupiranih dijelova Lijepe naše, ušli smo u EU i kako stvari stoje brzo ćemo uvesti i Euro kao sredstvo plaćanja. Živi se sve bolje i bolje ako ćemo biti pošteni i priznati. Nikad se lakše nije dolazilo do stana, automobila. Sve se pomalo sređuje osim gospodarstva. Tu šepamo, pa šepamo. Ne možemo nikako uhvatiti korak sa EU. Svi su su nas susjedi pretekli u BDP-u i dok drugi ekonomski napreduju mi stojimo u mjestu. U poljoprivredi je to naročito izraženo. Radimo strategije, mijenjamo zakone, pravilnike, ministre ali ne mijenja se jedino da padamo u svim granama poljoprivrede. Iz godine u godinu proizvodimo sve manje mljeka, tovimo sve manje junadi, o svinjama i povrću da i ne govorimo.

Nedavno je Agencija za plaćanje iznijela podatak da 65.000 korisnika poticaja prima poticaj manji od 12.000 kn, a od onih ostalih, oko 40.000, samo 16.000 plaća mirovinsko i zdravstveno iz poljoprivrede kao osnovne djelatnosti. Znači da ni onih dvadesetak tisuća koji primaju potpore veće od 12.000 kn godišnje nisu aktivni poljoprivrednici. I nisu ako ćemo biti pošteni. To su ljudi koji rade, a usput obrađuju 5 – 6 hektara zemlje ili imaju hektar voćnjaka. Sad kad se radi Strategija razvoja Hrvatske poljoprivrede, sad je prilika da se konačno odlučimo što ćemo i kako dalje. Tko je aktivan poljoprivrednik, tko je hobist. Bacamo li novce za poticaje kao sol u more ili tako kupujemo socijalni mir. Koja to zemlja EU ima ovakav oblik poljoprivredne proizvodnje, zašto smo mi uvijek najpametniji, zašto imamo maničnu potrebu izmišljati “toplu vodu”?  Zašto nismo prepisali Zakon o poljoprivredi od Austrije, Francuske ili Njemačke? Ljudi to rade stotinama godina i to uspješno.  Zajednička Europska poljoprivredna politika je obavezna u svim članicama EU tako i u RH, ali ZPP je okvir unutar kojeg svaka zemlja može odrediti svoju poljoprivrednu politiku. Problem je što kod nas svaki ministar poljoprivrede kad dođe krene ispočetka. Najbolji je primjer Zakon o poljoprivrednom zemljištu, onaj iz doba ministra Jakovine nije bio dobar, imao je nekih loših rješenja, ali je li se moralo baš sve mijenjati? Koji su rezultati tih promjena?! Najveći rezultat je da je donesen Zakon koji se već dvije godine ne provodi, jer je naprosto neprimjenjiv u praksi. Zašto se nije išlo u izmjene onog starog zakona da se izmjene stvari koje nisu valjale? Zašto smo izgubili dvije godine i potrošili silne novce u izradu novih planova raspolaganja poljoprivrednim zemljištem? Nije li zabrinjavajuća činjenica da prizvedemo ispod 50% potrebnih količina kravljeg mlijeka? Je li moguće da je proizvodnja mlijeka jeftinija u Njemačkoj i ako je – zašto je? Nije li posao ministarstva da se brine o svojom poljoprivrednicima, da ih zaštiti od dampinga cijena? Zašto su jabuke u Poljskoj u trgovini 1,3 eura a Poljske jabuke u Hrvatskoj se prodaju u trgovačkim lancima po 4.99 kn? Kako je moguće da hrvatski tovljači junadi uvoze godišnje preko 100.000 teladi za tov, a da se nitko ne zapita u vladi zašto je to tako? Zašto ministar financija ne postavi pitanje zašto se potroši 400 – 500 milijuna kuna za uvoznu telad (nedavno je u jednim intervju rekao da previše uvozimo i da moramo pokrenuti domaću proizvodnju). Zar smo mi Hrvatski poljoprivrednici tako glupi i nesposobni da ne znamo uzgojiti telad? Znamo ne brinite…