+385 95 914 9307
Malo je ljudi kojima je poznato da se velik broj Primoraca u sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju ne bavi gotovo nikako ribolovom i vinogradarstvom, nego da mu je jedino i isključivo zanimanje stočarstvo po primorskim planinama među kojima se svojom važnošću ističe Velebit, zatim Svilaja, Dinara, Biokovo.
Dalmatinci i Primorci zakupljuju u rano ljeto kod ličkih šumskih uprava košanice, uz relativno niske cijene, kako bi spremili sjeno za zimu i prevezli ga u Primorje.
Stočari bi izlazili u rano ljeto s obiteljima na stanove u planinu, gdje bi brinuli oko stoke te izrađivali raznu drvenu građu za vlastitu potrebu ili za prodaju u Primorju i po otocima. Sve vrtače ili doci (okrugle vrtače zasute plodnim tlom) bile su uzorno obrađene i zasijane žitom, kukuruzom, krumpirom i kupusom te ponešto kapulom i lukom. Zemlja je s rodom bila škrta, suša nije dopuštala nego da se znojem iz nje izmami komadić kruha. Konj je dosta rijedak u Primorju, što je i posve opravdano, jer tom kršu ne može ni izdaleka dati one koristi koju daje magareći rod, naručito mazga i mula. Dok u proljeće okopni po Velebitu s primorske strane snijeg, što biva relativno rano, već oko polovice ožujka, i dok malo navale bure jenja, počnu Podgorci kretati u planinu. Obrađuju se vrtli, kopa se i sije, popravljaju se kolibe i sve ostalo pripravljati za ljetni period u planini. Od tog vremena do kasne jeseni planina zaživi, a ukoliko se nema posla prelazi se preko planine u liku po hranu i razne druge potrebe. Površina zemlje se obračunavala na motike (ono što prosječan čovjek obradi za jedan dan to se obračunavalo “jednom motikom”).
U rano ljeto je boravak na planini bar donekle ugodan-vode i paše ima obilje, pa je prema tome i mlijeka.
Jedina poteškoća je kruh, jer u to vrijeme nema žita u lici, a pogotovo ga nema u Primorju. Tada je jedina krušna hrana kuhano zrno od kukuruza i rani krompir.
Na stanovima u planini i Lici ostaje se dok ima paše i vode, što obično traje do Male Gospe. U to vrijeme počinje bura s velebitskih vrhunaca koja onemogućuje dulje zadržavanje na planini. Tada počinju prve jesenske kiše, pa se i u Primorskim selima trava pomladi i gustirne napune vodom, pa se i u selima može izdržati. Za vrijeme sušnih ljeta stoka s Velebita se vodila čak i u Liku na vodu. Tako težak život u ljutom kršu zaslužuje naš duboki naklon i poštovanje. Drugi dio Primoraca selio je na zapadnu Dinaru dok su neki ovčari tradicionalno selili u Glamoč i Međugorje. Starosjedioci kažu da su Dalmatinci napasivali stoku kod njih čak i pod Turskom okupacijom a Dalmacija pod mletačkom.
Dalmatinski ovčari putuju u zapadne bosanske planine.
Odlasku na ispaše predhode dogovori,tko će s kim i kuda.Po starim poveljama zna se koji kraj ima pravo na koju ispašu.Na svetog Antu saberu se u Drnišu svi zainteresirani da se dogovore glede odlaska u planinu.Put od Šibenika do Šatora traje pet dana, a vodi preko Drniša, Knina, Grahova do Peulja odakle počinje uspon na Šator.
Jednostavan način života čobana na Šatoru izaziva u isto vrijeme osjećaj žaljenja i divljenje.
Kako bismo izveli zaključke i ukratko htjeli okarakterizirati gospodarske odnošaje opisanog područja mogli bi to učiniti na sljedeći način:
Loše obrađene male površine oranica treba da namaknu jedan dio kruha. Ostali kruh mora se kupovati. Sav prihod gospodarstva dolazi od stoke. Stoka daje glavnu hranu i odjelo, a dohotkom od prodaje stoke i njenih proizvoda podmiruje se manjak žita i ostale potrebe.
Žalosno je danas gledati te ogromne zapuštene površine bez stoke i ljudi. Onima koji se još uvijek bave time treba dati podršku. Država je ta koja treba prepoznati ogroman potencijal ovih područja i napraviti jasnu strategiju da ove prostore opet oživi ljudima i stokom. Europska unija želi da financira ruralne krajeve. Neshvatljivo nam je da se ne krene u realizaciju jednog takvog ozbiljnog projekta, naručito jer nam Europska komisija 2022. u potpunom iznosu isplaćuje potpore i želi kroz EU fondove da se ova područja stave u funkciju i spriječi daljnje iseljavanje.
